Vjerojatno ni jedna talina nije bila tako popularna kao što je to staklo već stoljećima. Dobiva se taljenjem kremenog pijeska, sode i vapna na temperaturi oko 1200 C. u vatrostalnim pećima.

Gusta žitka masa postupnim hlađenjem prelazi u kruto stanje, a oblikuje se puhanjem, lijevanjem, valjanjem i izvlačenjem. Najcjenjenija vještina kod ručne obrade svakako je puhanje staklarskom lulom. Tim načinom nastaje stakleni mjehur koji se zatim dalje oblikuje.

Povijest stakla datira iz trećeg tisućljeća faraonske radionice u Egiptu kada su se proizvodila probušena zrna koja su bila sredstvo plaćanja, no proizvodnja prvih posuda počinje sredinom 2. tisućljeća. Tada nastaju prve posudice za kozmetiku, čuvanje hrane i slobodni figuralni oblici malih dimenzija za kulturne potrebe. Pronalaskom puhaljke u 1. tisućljeću proizvodnja stakla doživljava pravu revoluciju jer taj predmet omogućava prozirnost staklene mase, tankoću stjenke, raznolikost oblika te bržu i veću proizvodnju.

Kratko vrijeme staklarskog procvata u Siriji, Perziji i Egiptu zamjenjuje dugogodišnji monopol rimskog carstva kroz gotovo 400 godina. Produkcija stakla razvija se i u državnim i u privatnim radionicama u cijelim carstvu. Bilo je to vrijeme prelaska na proizvodnju prozirnog i umjetnički obojenog stakla. Rimski majstori primjenjivali su brojne tehnike ukrašavanja, puhanja u kalup, dobivanja reljefne površine, uporabu štipaljki za izvlačenje šupljeg stakla, brušenje, graviranje….

Od 5. – 8. stoljeća tradiciju staklarstva nastavljaju male radionice oko Rajne i u franačkoj proizvode jednostavne predmete za svakodnevnu upotrebu od prozirnog, uglavnom zelenkasto toniranog stakla. Radionice u Bizantu proizvode staklo za mozaik, a u staklarskim središtima Bliskog istoka do provale Mongola prevladava ukrašeno staklo.

U srednjem vijeku cijenjene su bile samostanske radionice širom Europe u kojima se izrađivalo šareno staklo za crkvene prozore i staklo koje imitira drago kamenje za ukrašavanje zlatarskih proizvoda. Nešto kasnije staklo postaje vrlo popularno na Apeninskom i Pirinejskom poluotoku u srednjoj Europi gdje se staklari udružuju u moćne cehove, a tehnika i oruđe se usavršavaju. Vodeća u tome bila je Venecija, čiji su majstori uživali povlastice, a proizvodnja se smatrala i držala tajnom. Obnavljanjem tehnike iz antike, pomalo zaboravljenih u srednjem vijeku, nastaju novi proizvodi iznimne lakoće i široke primjene. Proizvode se uporabni, ukrasni i luksuzni predmeti.

I dok je Venecija stvarala nove i originalne predmete, ostali europski narodi, prije svega Francuzi, Nijemci, Česi, Nizozemci i Englezi ograničavaju se na proizvodnju predmeta od zelenkastog tzv. šumskog stakla i imitiraju talijanske uzore. Osobito popularni bili su prizori iz lova i mitologije te figure.

U godinama koje su slijedile tehnika proizvodnje stakla usavršila se novim postupcima i pronalascima, poput stakla koje se moglo brusiti i rezati. Oko 1600. g. središte staklarske proizvodnje seli se u Prag gdje rade talijanski i njemački rezači i brusači kristala koji svoju vještinu prenose na staklo. U Češkoj se obnavlja i razvija tehnika dvostrukog stakla, a u Nizozemskoj se sve više koristi ukrašavanje dijamantnom iglom. U 17. st. masivni barokni oblici i tehnike potiskuju sve dosadašnje, no, već u 18. st. nastaju ponovo novi laganiji i prozračniji oblici predmeta koji se krajem stoljeća oblikuju u klasičnoj jednostavnosti i funkcionalnosti.

Mehanizacija i nova dostignuća, stroj za prešano staklo i tračna sisaljka u 19. st. proširuju i intenziviraju proizvodnju. Početkom 20. st. izumljen je stroj za puhanje, čime počinje masovna produkcija šupljeg ambalažnog stakla, boca, čaša i stakla za rasvjetna tijela, a razdoblje između dva rata obilježila je uporaba stakla u arhitekturi i tehnici.

I početkom ovog stoljeća interes za staklo ne prestaje, ono je nezaobilazna potrepština, ali i ukras svakog doma. Na našim je policama uvijek mnogo boca, čaša i figurica čije su glatke površine ukrašene ili oslikane bojama.

Česti su i predmeti ukrašeni umetanjem zlatnih listića, srebrnih niti obrađenih jetkanjem ili brušenjem. U modu se vratilo obojeno staklo, a Tiffany svjetiljke su sve prisutnije u mnogim domovima. Sve češće domove ukrašavaju i umjetnički oblikovani motivi u prozorima i vratima, prilagođeni svakom ukusu, a majstori vitraja prisutni su u gotovo svim zemljama i kulturama razvijenoga svijeta.

Želite li i vi svoj dom ukrasiti originalno, sa stilom i ukusom, ugraditi mu dio svoje duše i oživiti ga bogatom paletom boja, slobodno nam se obratite.